Ibrahim h. Ramić rođen je prvih godina dvadesetog stoljeća, tačnije 15. februara 1909. od oca Husejina i majke Šahe kao prvo od šestero djece u mjestu Grabovac kod Prijedora/Bosna u tadašnjoj Carevini Austro-Ugarskoj. Rastao je među planinama Kozarom i Grmečom u mirnom mjestu nadomak grada bogatim vodom, grabovim drvećem i rijekom Sanom. Nosio je ime po prvom naseljeniku mjesta Grabovac kod Prijedora, koji je zabilježen kao Ibrahim sin Husejina u popisu domaćinstava Vrbaške nahije iz 1604. godine. Preživjeli je nepristrasni svjedok tri rata koji su zahvatili njegov zavičaj.

Ibrahim je bio zemljoposjednik i marljivi poljoprivrednik, poslovođa u rudniku željezne rude u Ljubiji, poduzetnik stolar i priznati majstor i edukator. Obavio je i Hadž i posjetu svetom mjestu u Meku. Porodični otac sa sedmero djece, četiri sina jablana i tri kćeri vile sa kojima do ovog trenutka broji i dvadesetpet unuka crvenih ruža, četrdesetosam praunuka bijelih ruža i devet prapraunuka đulbe šećer ruža. Uzorito moralni suprug, otac, sin, brat, did, svekar. Vrijedan i uvijek solidaran komšija, predradnik, kolega i prijatelj. Inspirisao je dobrotom i bio je ustrajan u činjenju dobra i učenju, savjestan građanin, kontinuirano poduzetan, radan i human. Zadnje godine i dane života je živio kod svog najstarijeg sina Saida u Bremerhafenu u Njemačkoj i na umro je 24. augusta 1999. god. Ukopan je na mjesnom groblju Grabovac i bio je jedan od prvih povratnika u svoje rodno mjesto. 

Već dugo vremena postoji ideja da se ukaže posebna pažnja na hadžiju Ibrahima Ramića. On je inspirator ove cijele ideje o fondaciji i okupljanju u dobroti. Mnogo je anegdota iz života hadžije Ibrahima koje su motivisale i opravdale pokretanje ovakve inicijative, ali ovdje ćemo podcrtati samo nekoliko njih. Iako je živio u veoma teškom periodu između ratova, imao je mnogo djece, bio materijalno obezbjeđen na osnovu svoje poduzetnosti i rada, te pun životnog zadovoljstva. Od plate koju je primao kao poslovođa u rudniku Ljubija odvajao je u dobrotvorne akcije. Preko trideset duluma zemlje, sa avlijom i bosanskom kućom na sprat, sa radionicom i svim pratećim objektima su krasile njegovo vlastitim snagama izgrađeno gazdinstvo. Uvijek je imao pčelinjak sa dvadesetak košnica iz kojih je vadio med. Med nije nikada prodavao, već ga je isključivo dijelio. Ako se uzme rentabilnost dvadesetak košnica i prodaje meda, koja danas može pokriti finansijske potrebe jedne četveročlane obitelji, može se reći da je Ibrahim držao pčele da bi dijelio med, a ne da bi finansijski ostvarivao prihode. Često je donirao u dobra djela, a obzirom da je bio zadužen za prikupljanje članarine vjerske zajednice za svoje naselje, često je svojim prilozima pokrivao tuđe izostanke redovnih uplata. Bio je sa svojim rođacima pokretač obilježavanja mnogih događaja i izgradnje društveno korisnih objekata. 

Volio je čitati i volio je da mu drugi čitaju. Bio je vrstan i prepoznatljiv majstor tesar. Njegova ljubav prema učenju i poslu je bila prepoznatljiva, tako da je prije drugog svjetskog rata bio predložen od strane čelnika u Prijedoru da ide na školovanja u Beograd, kao uzoriti građanin. Negova građanska nepristrasnost za vrijeme drugog svjetskog rata je bila javno priznata. Kada je nedužno optužen i poveden na strijeljanje, komšije su stali u njegovu odbranu i nisu dozvolili da bude odveden. Ovom fondacijom želimo zabilježiti, oživiti i nastaviti dobra djela generacija i ljudi koji su bili svjedoci jednog vremena. Ibrahim hadžija Ramić je jedan od njih. Nadamo se da ćemo pronaći i zabilježiti i mnoge druge dobre ljude.
0 0